Hodam gradom i pratim koraka ritam
Kišni dan. Masa. Ne vidim ljudima lica
Vide li što i ja tamo u čudu se zapitam
Dok me rominjava kiša kapima golica!
Zastajem tu, u mislima, ubrzavam hod
U zbilji sam evo između neba i podalje
Gledam taj crno bijeli, natmureni svod
Kakve li mi smo on tajne poruke šalje!
Sanjam. Gledam i znam da sam budan
Osvrćem se. Je li ovdje još itko jadan
Možda nekom, ovako, izgledam čudan
Očiju užarenih ljubavi, zagrljaja gladan!
Nekog da mene tu na mjestu zaustavi
Pričajući mi, ruke mi toplinom zaogrne
Ili da se samo, na ovaj trenutak pojavi
I srećom svojom, vječnošću sad ogrne!
I snovi se pusti, opet dalje nastavljaju
Sve je isto . Samo ova bezbojna masa
Jedni druge tu na mahove zaustavljaju
Slušam ih, no, ne čujem im, niti glasa!
Um mi reče: Sreća je, u rukama našim
Dodirom pravim, sve te čežnje nestaju
Neću više, snova ružnih da se zaplašim
Ovoga trena svaka bol, patnja prestaju!
Sada, znam, da to nije iluzija, lažni san
Hodam i dalje, nastavljajući sada žurno
Dostići ću jednom ja drugi, bolji dan…
Ne osvrćem se, na ovo vrijeme odurno!
Svemirske Pjesme 
Reblogged this on Svemirske Pjesme.
Da… To je to…